Čekam da mi padne na pamet određen datum. Taj datum će označiti Dan kada ću prestati da konzumiram cigarete
(pušim). O da. Čvrsto sam odlučila, samo nisam još pronašla datum. Kad ga
nađem, onda ću da ga sačekam i dočekam. A možda i neću. Možda prestanem da
pušim pre nego što osmislim datum. Možda
i nastavim sa tom groznom navikom i kad prevalim preko datuma, ni to nije
isključeno. U tom slučaju, džabe sam čekala. Kad bolje pogledaš, svi čekaju. Da
se nešto desi. Jer – je – to – sledeći – stepenik – na – putu – tom, mom, tvom,
nečijem, svačijem.
Valjda je to tako sa čekanjem.
Nekad se to nešto bitno desi, nekad ne. Ipak, to ne utiče na naš poriv da
osmislimo nešto drugo što ćemo čekati. Novi datum, promena cilja, da putovanje
nikad ne prestane. Čekanje uključuje bitan faktor – vreme. A vreme se kreće,
uvek, za razliku od nas; mi smo statični. I čekamo.
Eto, i Nova godina... praznik koji mimo svih divnih običaja na svoj način
slavi upravo čekanje. Dočekati još jednu godinu, osmisliti planove
obećanja, ciljeve koje ćemo ostvariti u njoj. Naše nade će se rasplamsati, i
one će podrazumevati da treba čekati. Ako dočekamo hoćemo li biti srećni?
Nezavisno od ishoda, pitam samo hoćemo li biti srećni dočekamo li ili ne ono
nešto?
Pitam, jer čak i kad neke stvari dočekaš, momenat sreće traje kratko. Odmah
posle toga stižu novi zadaci, nove staze kojima ideš i novi momenti koje čekaš.
A, da, postoji i onaj, naizgled dijametralno suprotan pojam: juriti za... Isti pravac, samo je smer
obrnut. Ne bih sad da razvodnjavam, ali može mi se i iako ovde juriti ne
navodim uz glagol čekati, hoću da se zna: mislim i na ambicioznu jurnjavu za još
još još... čega? Jer „vreme ne čeka“. Alo, vrene ni ne juri, ima svoj tempo,
prc.
Ni jednu veliku stvar u životu nisam čekala, „ono bitno“ se uvek desilo.
Možda sam zato (po mediokritetskim standardima) kasno položila vozački, kasno izgubila nevinost, kasno
završila fakultet, kasno se udala... Kasno sam počela da komuniciram sa ljudima,
tek u srednjoj školi (pa nisam zakasnila da upoznam i steknem veoma dobre
prijatelje). Kasno sam se zaljubila. Kasno sam naučila da kuvam (al’ sad
izuvam). Kasno sam naučila da se branim (što me nije sprečilo da odbranim i
sebe, neretko i druge). Sa druge strane, rano sam nučila da čitam, rano sam
počela da zarađujem, rano sam se osamostalila, rano sam videla smrt, rano sam
izgubila nevinost, rano sam mogla da se udam, rano sam naučila da držim jezik
za zubima... trt.
Ništa od ovoga nije tačno. Ne
postoji ni rano ni kasno. Sve je došlo na vreme. Bez ciljeva i pravih datuma,
bez čekanja. Spontano. Čekaj, da se razumemo, nije da ja nisam neke stvari
priželjkivala, a neke žarko želela, samo kažem da nisam forsirala, to je sve. Skoro deset godina sam čekala da steknem
uslove i imam svog psa, pa se pas desio iako ni tad nisam bila „u prilici“ (i
to je imalo svoju emotivnu vrednost, mnogo veću nego da je bilo onako kako sam zamišljala
dok sam čekala). Faks koji sam upisala onda kada sam trebala da ga upišem nikad
nisam završila, zato sam sasvim spontano upisala baš onaj koji je trebalo sa 32
godine, i završila ga, o da. Časove vožnje sam prvi put počela da pohađam 1993.
godine, položila sam tek 2009. Smrt sam videla sa četrnaest, kad su mi
sahranili druga Gružu, a ta ista smrt me je zamalo sahranila kad mi je umro
brat. Naučila sam da se branim posle deset godina očevog maltretiranja,i to se
desilo kad je prvi put udario moju
sestru. Zaljubila sam se kad sam spoznala drugačije mirise i boje (nema veze sa
opijatima ni a veličinom polnog organa da se razumemo), možda je to nekome
strašno, ali je većina mojih vršnjakinja u to vreme već bilo udato. Udala sam
se pošto sam provela deset godina u vezi koja nikome nije izgledala normalno,
čak ni meni (zato je verovatno i opstala), sa čovekom koji nema ama baš nikakve
sličnosti sa mnom (zato je sigurno opstala). I nisam čekala. I bila sam budala.
I bila sam mudra. Ko zna? Ono što pokušavam da kažem je da sam svaku bitnu
stvar u mom životu dočekala kad je trebalo, ne onda kada je to po nečijem
mišljenju trebalo da se desi, i ne onda kad sam je očekivala.
Ono što pokušavam da kažem je – odjebite sa mediokritetskim stavovima.
Ovo nije topla voda. Ovo je bila misao vodilja jednog divnog muzičkog
pravca, pa iako je izrodila gomilu divnih buntovnika, pokazalo se da su neki od
tih buntovnika bili samo divni gubitnici, dok su oni drugi igrali mudrije.
Svakako, iako se mi trudimo da dokažemo suprotno, rokenrol je najzad umro.
I šta sad? šta nam je činiti? A da bude mudro, a da se ne ispadne glup u društvu, a da se živi komotno,
malo radi i dosta zabavlja?
Ne misliš o tome. Prepustiš se putovanju kroz sopstveni život, posmatraš boje i upijaš mirise. Ne kažem da
treba odustajati od snova, ali primećujem da su se snovi uglavnom sveli na
čekanje da se desi ili ludu trku da se stigne. Alo, ne ide to baš tako,
prijatelju. Imam potebu da ti kažem, čak i kad dočekaš, možda to „ono“ ne bude
to. Zašto onda ono vreme dok „ono“ i „to“ ne stignu ne provesti u nečem
interesantnom, bez čežnje i frustracije? Zašto se ne igrati u lepotama dana,
baš ovog dana? Jubileji su intimniji, uvek u tebi. Zašto baš večeras ne
dočekati Novu godinu?

Ej! Ljubav tek ne moraš da čekaš. Zašto čekati na ljubav
dok možeš da voliš i cvet (ovo je s namerom romantičarski poetično, zato se ne
smej)? Zašto čekati na povoljne turističke ponude kad imaš te cipele na nogama?
Lepota je uvek tu, u tebi. Ni nju ne moraš da čekaš. Čekaj... pa šta ti onda čekaš? Da se
zaposliš? Da maturiraš, da se zaljubiš, da rodiš, da nekoga negde sretneš?
Naivno. Ako nešto želiš, posveti se tome, i ne planiraj. Ne čekaj. Spava ti se? Pa lezi, spavaj, glumi uspavanu
lepoticu, neko će već naići da te probudi, poljupcem ili bokalom ’ladne vode. „Ono
pravo“ uvek nađe put do tebe, onda kad treba da se desi, i ne obraća mnogo
pažnje na tvoje imaginarne rokove. Ono pravo možda negde tebe čeka i ima bolje
informacije o tome kad treba da se desi. Ti samo treba da budeš živ (a sad
nastavak... jedino živo u tebi je tvoja strast).
Dakle... što se cigareta tiče, definitivno ih ostavljam, samo čekam da mi
se ukaže datum koji će predstavljati Dan
kada sam ostavila pušenje.
Dotad, ja dišem, hodam, smejem se, volim, jedem,
upijam svoje mirise i boje i ... šetam psa. Ko zna šta sve do tad može da mi se
desi. Nisam luda da sve to propustim zbog nekog datuma koji sam možda džabe
čekala.