петак, 26. септембар 2014.

Za! Mlaćenje stvarnosti






Zamalo sam se udala... 
Pokušaj braka koznakoji je propao, još jednom, još jednom, još jednom... ovog puta nije bilo nikog trećeg da okrivim za fijasko, bili smo sami i pukli smo ko zrela avgustovska smokva. Da stvar bude smešnija, pukli smo pošto smo skuvali slatko od smokava...

Ovo nije moja jadikovka, so sorry, niti priča revoltirane failneveste o tome kako je ljubav sranje i kako se ne isplati ući ponovo i ponovo u isti rizik pokušaja da se opstane sa onim kojeg je srce ko zna zbog čega zapljunulo. „ Pu, moje“ u ovom slučaju ne važi. Stoga bi preklapanje o tome bilo ništa drugo do zamlaćivanje.

Ovo je priča o mom prijatelju, jednoj Balani.

 Logično je da posle pomena o ličnom porazu nastupaju prijatelji. I tačno je da priskoče onda kada je teško, tačno je da kroz njih progovaraju anđeli, tačno je da su spremni da nam dopuste da ih uvučemo manje ili više u svoje priče i da strpjivo dopuštaju da ih isisavamo dok nam ne bude bolje. E, pa ovo nije priča ni o tome. Strpljivo, doći ćemo do priče.

Priča je o Balani, a ona nije makar ko. Zato ova priča i ne ide linearno. Ne dam.

 Balana me je primila u svoj stan. Nahranila me. Slušala. Ljuškala u naručju dok sam plakala. Grdila da će me išamarati kad bih preterala. Analizirala moju situaciju. Obećala da neće više ni reč da mi kaže, pa opet uletala u priču. Dala mi krevet.  Kupila lavor za moja putujuća stopala. A onda, onda sam rekla tu reč – zamlaćivanje (ne mogu sad i o tome kako smo došli do toga, to je sasvim druga tema). Zamlaćivanje je bahati termin kojim se obezvređuje nečiji trud, kojim se taj neko okarakteriše kao zamlata, a njegova strast postaje predmet tutorskog prekora na nivou podsmeha. Nisam puno mislila o toj reči, ali me je Balana naterala da se zamislim. I tek onda, tek kad sam otrkila značenje reči koju sam tako olako ispljunula, sve je postalo važno i nevažno. Tačnije, ceo moj život  činio  se kao lutanje jedne zamlate od sna do sna, besciljno traganje za krevetom koji će biti samo moj, kako bih se usudila da budem svoja. Da prevedem – ono što sam  okarakterisala kao zamlaćivanje ispalo je tog trenutka stvarnije nego svaki „realan“ dan koji sam preživela. Tu, pred njom, raspršila sam se kao maslačak, ali ona ne bi bila posebna da me nije sakupila i vratila na mesto kojem pripadam – sebi.
Otkrila mi je potpuno novu dimenziju realnosti koju sam zanemarivala – suštinu. Od tog razgovora sa njom često mislim na termin „zamlaćivanje“. Slutim da se isti može prilepiti bilo čemu, kao bilo koji nihilistički princip, slutim da je istovremeno i predrasuda i istina, jer realno...sve što nam se dešava može se zavesti pod ovaj pojam. Zastrašujuće i oslobađajuće, zamlaćivanje pripada svima kao opravdanje da se sanja. Da se dela u skladu sa tim. Da se bude...zaljubljen, ambiciozan, skenjan, drugačiji, veseo...štagod.  Da se čeka na čudo. Da se lakše ustane i započne dan. Da se bori za ideju. Da se zauzme stav, javno, glasno. Da se bude svoj. Ona je svoja, ta Balana. I znam da ona sve ovo već zna, inače ne bi odreagovala tako glasno i oštro. Odbranila je tog trenutka i sebe i mene. Neću sad da joj kažem „hvala“, to je sranje. Neću da joj na čudan i presmešan način izrazim zahvalnost (pa joj sutra sms-om objašnjavam šta sam u stvari mislila pod stranicom 223)... ide gradacija: uvek ću joj biti zahvalna. Uvek, jer me je otrgla od nihilizma reči „zamlaćivanje“ i vratila sebi.


Tako da... javno, Balana, želim da znaš... i sad se verovatno zamlaćujem i verovatno će sve opet propasti, ali sam rasterećena. Hvala ti što si me podsetila kolika sam ja u stvari zamlata, i koliko je to moja daleko najbolja osobina. Jer, kad se sve sabere, i ostali se zamlaćuju, pa nemaju problem sa tim, zar ne? I evo, ovde, javno, tebi, obećavam da to neću više nikad zaboraviti. Nisi pričala u prazno, ovog puta nisi se zamlaćivala sa mnom, nadam se da ću  opravdati tvoje vreme, tvoje sate koje si mi posvetila pošto premorena dođeš s posla i taj lavor, koji sam zaboravila na terasi.  


Sad bih mogla da se vratim na temu „propali brak i ucveljena failnevesta“, ali ne mogu. Mrzi me.
Jednom, kad budem imala svoj krevet, i kad budem u njemu spokojno spavala možda ću mirne glave pisati o tome kako je pakleno zajebano kad ti neko izmakne tlo ispod nogu. Ako tog trenutka budeš imao nekoga kao što je Balana, možda će ti obezbediti lavor za te neupotrebljive noge, da premostiš uzemljenje. I možda ćeš tada, kao ja sada, shvatiti koliko je divno biti zamlaćen, i  uprkos svemu pratiti srce, jer bez obzira na to što prkosi zakonima simetije, centar je ipak tu.  Od toga kolika si zamlata zavisi šta će biti u tvom centru. Ovo je priča o  Balani i o tome kako me je naučila da zamlaćivanje ima sasvim drugačije značenje, i ja se nadam da će nekome koristiti.



Lepo je biti zamlata. U tome nema ama baš ničeg pogrešnog.  Čak i da ima... ko si ti da sudiš?
Uzmi u ruke svoje „za“ i mlati...nađi to svoje „za“ i mlatni stvarnost po glavi. Znam, realnost je surova prema sanjarima, i kad te par puta mlatne, teško je ponovo naći to svoje „za“, ali upravo zato i postoji ono što ti daje slobodu i snagu da nastaviš. Zamlaćivnje... ili neko kao Balana.